BOŽJI PIVAC

Iako nije rijetka ptica u našim krajevima, trebalo nam je gotovo dva desetljeća da u Viru, makar s mobitelom, „na djelu“ uhvatimo božjeg pivca, pupavca božjaka, puponjka, grbedjeda, smrdljivu pticu, vutavca, dedeka, kruničara, futača ili jednostavno pupavca – kako ga sve nazivaju u Hrvatskoj. Ova najrasprostranjenija vrsta iz roda Upapa već tisućama godina zauzima specijalno mjesto u svjetskom folkloru, što znači da su mu ljudi izrazito naklonjeni. Božjeg pivca tako nalazimo u starom Egiptu na zidovima grobnica i hramova, dok ga Kur'an opisuje kao pticu glasnika između Salamona i kraljice iz Sabe. Pupavac je također u „Govoru ptica“ Feriduddina Attara vodič svih ptica na svijetu koje traže kralja, a prema perzijskoj legendi ova je lijepa ptica udana žena kojoj je svekar nenajavljeno ušao u sobu dok se češljala, pa se pretvorila u pticu shânèseru i odletjela s češljem na glavi (perzijski shânèser – češalj na glavi). U hrvatskoglagoljskom prijevodu „Bestijarija“ spominje se pupavac kao epopsa, papunjak ili vdod, dok se u starohrvatskom prijevodu talijanskog izvornika „Cvijet kreposti“ također spominje pupavac kao ptica od davnina bliska čovjeku.

Pupavac je još i simbol oštroumnosti koja otkriva skriveno blago, a ovog smo virskog božjeg pivca ugledali kako svojim oštrim, zakrivljenim i izraženim kljunom kljuca po dvoru tražeći nekakvo blago poput većih kukaca i njihovih ličinki. Božji pivac je ptica selica lako prepoznatljiva po narančastoj boji s crno-bijelim zebrastim uzorkom na krilima i prekrasnom kukmom – nadignutim perjem na glavi. U ožujku i travnju dolazi u sjevernije krajeve iz Afrike gdje provodi zimu, dok se kod nas gnijezdi do rujna i potom vraća na jug.